Kada govorimo o dubinama pakla naše planete, mislimo na tačku najbližu središtu Zemlje. U ovom slučaju, iako nije najbliža tačka, to je najdublja zabilježena tačka na približno 11.000 metara. Govorimo o Marijanskom rovu . Ljudi su uspjeli dosegnuti gotovo dno ovih rovova, ali nikada nisu stigli do samog kraja.
U ovom ćemo vam članku reći sve što trebate znati o Marijanskom rovu i njegovim zanimljivostima.
Mesto u paklu
Širom naše planete, mnogo je stvari razasutih po svijetu. Međutim, Marijanski rov je postao najdublje mjesto na Zemlji. Ovdje nalazimo ogroman pritisak koji prelazi 1000 atmosfera, temperature koje jedva dostižu 4 stepena Celzijusa i potpuni mrak. Budući da je tako dubok, sunčeva svjetlost nikada ne prodire. Podsjeća na najzamisliviji Danteov pakao i često se naziva središtem planete ili paklom. Uprkos tome što se nalazi u najdubljem dijelu Zemlje, život se tamo može naći. Ima oblik polumjeseca i nalazi se istočno od Marijanskih ostrva na Filipinima.
Ovaj rov sadrži najdublju tačku na Zemlji, iako nije najbliži Zemljinom središtu zbog nepravilnog oblika našeg geoida. Dostiže dubinu od preko 11.000 metara ispod Zemljine površine. Čak i da bismo Mount Everest smjestili unutar njega, i dalje bi mu nedostajalo nekoliko metara da dosegne površinu. Ljudi su proveli brojna istraživanja okeanskih rovova u ovom području . Prvo takvo istraživanje dogodilo se 1960. godine, kada je poznati Auguste Piccard, zajedno s Donom Walshom, dosegao dubinu od 10.911 metara. Kasnije, 2012. godine, filmski reditelj James Cameron spustio se na 10.908 metara. Rekord je postavio Victor Vescovo, koji je dosegao dubinu od 10.928 metara. Njegovo iskustvo je bilo prilično obeshrabrujuće, jer je svjedočio ostacima ljudskog zagađenja čak i na najdubljoj tački okeana. Nadalje, zagađenje plastikom je problem koji pogađa mnoge svjetske okeane.
Ova jama sadrži veliku količinu plastičnog zagađenja, i iako je to najdublje mjesto na Zemlji, neplodan i gotovo pust krajolik, zagađenje je ovdje prisutno.
Šta živi u Marijanskom rovu
Putovanje do dna Marijanskog rova je poput putovanja u neizmjernu samoću. Iako smo oslobođeni ljudskog prisustva na ovim dubinama, nismo potpuno sami. Dok malo stvorenja može preživjeti ove ekstremne uslove, neka uspijevaju. 2011. godine otkriveno je da ksenofiofore naseljavaju dno ponora . To znači da su to živi organizmi koji na prvi pogled podsjećaju na morske spužve i druge životinje.
Da bi se preživjelo u tim sredinama, potrebne su neke vrlo sofisticirane evolucijske prilagodbe. Oni su mikroorganizmi organizirani u pseudo strukture. To znači da imaju neke organizirane zabave koje izgledaju složenije nego što zapravo jesu. Oni su visoko specijalizirani da mogu živjeti u tim gotovo nemogućim životnim uvjetima. Imajući ovu vrstu adaptacije, oni su ekstremni, postali su vrlo osjetljiva bića i u životu nije postojala niti jedna kolekcija koja bi to proučavala. Trenutno se čini nemogućim zadatkom biti sposoban proučavati ove životinje na efikasan način.
Mnogo toga što znamo o ovim organizmima potiče od srodnika poznatih kao Xenophyophorea. To je klasa protista, jednoćelijskih organizama koji uključuju amebe. Ovi ksenofiofori se nalaze na dnu okeana na dubinama većim od 6.000 metara. Unutar ove klase protista nalazimo životinje koje je prilično teško proučavati i koje u mnogim aspektima ostaju misterija. Prema nekim istraživanjima, morski biolozi nagađaju o ulozi koju igraju u ciklusu sedimenta, a informacije koje možete pronaći u [link do relevantne dokumentacije].
Zbog velikog broja ovih životinja, morski biolozi pokušavaju nagađati o funkciji ovih ekosistema. Smatra se da oni mogu igrati fundamentalnu ulogu u ciklusu sedimenta koji se taloži na morskom dnu. Pored ksenofiofora, nalazimo i neke mikroorganizme koji nastanjuju morsko dno. Dobijanje uzoraka ovih organizama je teško jer jedva podnose tako nagle promjene uslova okoline. Nakon što su razvili morske adaptacije na ove složene ekosisteme, teško im je da se prilagode drugim okruženjima.
Vrste Marijanskog rova
Ako smo išli malo dublje, našli smo neke dublje ribe među kojima smo našli i neke sa želatinoznim tkivom. Ovo tkivo je vrlo labavo i spljošti kada pritisak i temperatura nisu oni u Marijanskom rovu u kojem žive. Neke od vrsta koje naseljavaju ova dublja mjesta čine da ovo mjesto izgleda spektakularno usamljeno uprkos njihovom postojanju.
Za razliku od drugih dubljih inverzija, Marijanski rov ne pokazuje bioturbaciju. Bioturbacija se odnosi na modifikacije terena uzrokovane aktivnošću životinja. Na primjer, bioturbaciju mogu uzrokovati crvi ili morski krastavci, koji svojom biološkom aktivnošću mogu oblikovati teren. Najveće životinje koje nastanjuju dubine od oko 8.000 metara su amfipodi, stvorenja slična lamama koja pripadaju grupi rakova. Ako želite saznati više o životu u dubokom okeanu, možete pogledati ovaj članak.
Na ovim dubinama mogu se naći neke vrste glavonožaca, poput divovskih lignji. Iako se to još ne zna sa sigurnošću, ove životinje su prilagođene ekstremnim uslovima. Kako se dalje spuštamo, susrećemo žarnjake, uključujući meduze i hidre. Također nalazimo neke slijepe, zubate ribe, rakove s dugim nogama i neobično izgledajuće morske krastavce.
Između hadalske i upozoravajuće zone smještene na dubini između 4.000 i 6.000 metara imamo nekoliko životinja s izgledom vanzemaljaca. Evo najstrašnijih znakova naše prirode.