Kada govorimo o dubinama pakla na našoj planeti, govorimo o točki najbližoj središtu zemlje. U ovom slučaju, iako nije najbliža tačka, to je najdublja tačka zabilježena na oko 11.000 metara dubine. Razgovaramo o Mariana Trench. Ljudsko biće moglo je doći gotovo do kraja ovih grobova, ali nikada nije u potpunosti stiglo.
U ovom ćemo vam članku reći sve što trebate znati o Marijanskom rovu i njegovim zanimljivostima.
Mesto u paklu
Po cijeloj dužini i širini naše planete mnogo je stvari rasprostranjenih po cijelom svijetu. Međutim, Marijanski rov je postao najdublje mjesto na planeti. Ovdje imamo pritisak od više od 1000 atmosfera, temperaturu od samo 4 stepena i potpuni mrak. Budući da je tako duboko, sunčeva svjetlost ne dopire ovdje. Izgleda kao najdanteskniji pakao koji možemo zamisliti i naziva se središtem planete ili pakla. Iako se nalazi u najdubljem dijelu planete, možemo pronaći život. Ima oblik polumjeseca i nalazi se istočno od Marijanskih ostrva na Filipinima.
Najdublja točka na zemlji nalazi se u ovoj jami, iako nije najbliža njenom središtu zbog nepravilnosti našeg geoida. Ima dubinu veću od 11.000 metara ispod površine zemlje. Ako bismo u njega postavili Mont Everest, on bi i dalje bio nekoliko metara dalje od površine. U ovom krevetu, ljudska bića su izvršila brojna istraživanja okeanski rovovi. Prvi od njih bio je 1960. Ovdje je poznati Aguste Piccard, zajedno sa Donom Walshom, dosegao dubinu od 10.911 metara. Kasnije 2012. godine, režiser James Cameron uspio je da se spusti na 10.908 metara. Rekord je postavio Viktor Vescovo, koji je dostigao dubinu od 10.928 metara. Utisak ovog čoveka bio je prilično razočaravajući. I mogao je da vidi ostatke ljudskog zagađenja čak i na najdubljoj tački okeana. Nadalje, zagađenje plastikom je problem koji pogađa mnoge svjetske okeane.
U ovoj jami postoji velika količina zagađenja plastikom, i premda je to najdublje mjesto na zemlji, neplodno i gotovo sa strane, zagađenje je prisutno ovdje.
Šta živi u Marijanskom rovu
Putovanje do dna Marijanskog jarka nalik je putovanju u neizmjernu samoću. Iako smo slobodni od prisustva ljudskog bića u tim dubinama, nismo svi sami. Iako je malo bića sposobno preživjeti ove ekstremne uvjete, postoje i neka koja to čine. 2011. godine je to otkriveno na dnu ponora bila su neka ksenofilna bića. To znači da su na prvi pogled to živa bića slična morskim spužvama i drugim životinjama.
Da bi se preživjelo u tim sredinama, potrebne su neke vrlo sofisticirane evolucijske prilagodbe. Oni su mikroorganizmi organizirani u pseudo strukture. To znači da imaju neke organizirane zabave koje izgledaju složenije nego što zapravo jesu. Oni su visoko specijalizirani da mogu živjeti u tim gotovo nemogućim životnim uvjetima. Imajući ovu vrstu adaptacije, oni su ekstremni, postali su vrlo osjetljiva bića i u životu nije postojala niti jedna kolekcija koja bi to proučavala. Trenutno se čini nemogućim zadatkom biti sposoban proučavati ove životinje na efikasan način.
Većina onoga što znamo o ovim organizmima je kod rođaka poznatih kao Xenophyophorea. To je klasa protista, koji su jednoćelijski organizmi koji uključuju amebe. Ovi ksenofiofori su životinje koje su široko rasprostranjene morsko dno na dubini većoj od 6.000 metara. U ovoj klasi protista nalazimo životinje s kojima je prilično teško rukovati i koje još uvijek ostaju misterija u mnogim aspektima. Prema nekim istraživanjima, morski biolozi spekulišu o ulozi koju igraju u ciklusu sedimenta, informacije koje možete pronaći na
Zbog velikog broja ovih životinja, morski biolozi pokušavaju spekulirati o funkciji koju ti ekosistemi služe. Smatra se da jesu temeljna uloga u ciklusu sedimenata koji se talože na dnu. Osim ksenofiofora, nalazimo i neke mikroorganizme koji žive na morskom dnu. Teško je dobiti uzorke ovih organizama jer su jedva otporni na tako nagle promjene uslova okoline. Budući da ovi ekosistemi imaju tako složene morske adaptacije, teško im je da se prilagode drugima.
Vrste Marijanskog rova
Ako smo išli malo dublje, našli smo neke dublje ribe među kojima smo našli i neke sa želatinoznim tkivom. Ovo tkivo je vrlo labavo i spljošti kada pritisak i temperatura nisu oni u Marijanskom rovu u kojem žive. Neke od vrsta koje naseljavaju ova dublja mjesta čine da ovo mjesto izgleda spektakularno usamljeno uprkos njihovom postojanju.
Za razliku od drugih dubljih inverzija u Marijanskom rovu, nisu uočene bioturbacije. Bioturbacije nisu ništa drugo do neke modifikacije terena nastalih djelovanjem životinja. Na primjer, nalazimo bioturbacije uzrokovane crvima ili morskim krastavcima koji svojom biološkom aktivnošću mogu oblikovati teren. Najveće životinje koje žive na dubini od oko 8.000 metara su amfipodi, životinje koje su slične lamama i pripadaju grupi rakova. Ako želite da saznate više o životu u dubinama okeana, možete se konsultovati Ovaj članak.
Neke vrste glavonožaca poput liganja koje se nazivaju džinovske lignje mogu doseći ove dubine. Još se zasigurno ne zna, ali to su životinje prilagođene ekstremnim uvjetima. Jednom kad smo ušli još dublje, pronašli smo knidijare, uključujući meduze i hidre. Pronašli smo i neke zubaste, slijepe ribe, neki dugonogi rakovi i neki morski krastavci neobičnog izgleda.
Između hadalske i upozoravajuće zone smještene na dubini između 4.000 i 6.000 metara imamo nekoliko životinja s izgledom vanzemaljaca. Evo najstrašnijih znakova naše prirode.