Obilazak zelenog zida
Još uvijek u toku, a čiji je razvoj započeo prije deset godina, ovaj projekt je prelazi 11 zemalja Rođen je sa svrhom da zaustavi napredovanje dezertifikacije na ovom velikom afričkom području. Poznat je pod nazivom Veliki zeleni zid Afrike ili Inicijativa za Veliki zeleni zid Sahare i Sahela. Vaš je cilj vrlo jednostavan, ali gigantski. Finansirano sa 7.000 miliona otprilike eura, ovaj zid želi pokriti 8.000 kilometara dugačak i 15 širok. Da biste dobili ideju, ukupno 120.000 kvadratnih kilometara. Ekvivalent gotovo četvrtine veličine Španije!
Takođe ima dvostruku nameru. S jedne strane sprečiti napredovanje pustinjei s druge strane ublažiti efekte klimatskih promjena. Sadnja miliona stabala ima mnoge prednosti, a činjenica da je bagrem izabran kao drvo izbora nije slučajnost. Vrlo su otporne na sušu, a njihova hladovina također pomaže u uštedi vode u područjima uzgoja. Među njegovim prednostima je i to što mnogi ljudi moraju napustiti ova područja zbog nedostatka hrane. Također je važno napomenuti da klimatske promjene utiču na sve regije, uključujući Saharu i Sahel, naglašavajući potrebu za inicijativama poput Velikog zelenog zida.
Zeleni hodnik, skoro stoljetna ideja
Iako su novi, Ova ideja datira iz 1927. godine. Francuski inženjer šumarstva Louis Lavauden je skovao termin "dezertifikacija" objasniti da pustinje napreduju kao rezultat poljoprivredne eksploatacije i degradacije sušnog zemljišta. 25 godina kasnije, 1952. godine, ideja o poboljšanju uslova života u Sahari nije nestala. Drugi inženjer šumarstva, Englez Richard St. Baber Baker predložio je ideju izgradnje velikog zida od 50 km i stvoriti "zelenu barijeru" od drveća koja će obuzdati širenje pustinje.
Suše na Afričkom rogu i u Sahelu 70-ih započele su početak ideja za ublažavanje sve ove situacije. Tek je 2007., gdje je Afrička unija odobrila ovaj projekat koji bi prešao cijeli kontinent, od Senegala do Džibutija. Ambiciozan projekat za koji bi, iako ambiciozan i u toku, neki kažu da bi mogao uložiti malo više truda. Ove vrste projekata dopunjuju se drugim naporima, poput onih koji se poduzimaju kako bi se razumio fenomen dezertifikacije koji pogađa mnoge zemlje.
Je li ispravno mijenjati ekosustav po volji?
To je možda dio gdje se, kao i toliko puta, to vidi naše akcije mogu snažno utjecati na nešto što je prirodno stvoreno. Louis Lavauden je možda s pravom nazvao to "dezertifikacijom", ali također sada znamo da klima može biti promjenjiva. Ponovo se upućuju kritike. "Pokvarivači" tvrde da, zdrav i prirodan ekosustav pod utjecajem klime, ne može se smatrati vrstom prirodne bolesti.
Druga kontroverza koja se nameće je da ako ovo zaista treba značiti poboljšanje životnih uslova tamošnjeg stanovništva, to nije baš "normalno". To jest, umjesto da se uhvati problem, fokus je ono što je učinjeno da se nacrta obod. S druge strane takođe bilo bi prikladnije zauzeti velika područja, a ne tako dugačku usku liniju. Konačna ideja je, treba dodati, bila da se cijela Sahara okruži, što, zajedno sa postojećim zelenim površinama, čini zeleni "zid" pomalo neupadljivim. Osim toga, klimatske promjene će predstavljati dodatne izazove koje će trenutne strategije morati uzeti u obzir.
Mogu li se razmotriti druge opcije?
Uvek su postojali različiti načini pristupanja istom problemu na stolu. Jedna od ovih opcija je tehnika zasnovana na sposobnosti Zemlje da sama regeneriše floru. Poznato je kao ekološka memorija ili prirodna obnova kojom upravljaju poljoprivrednici. Poplave i životinje mogu transportovati seme do mesta na kojima mogu niknuti. Korijenov sistem starog drveća takođe može proizvesti nove izboje. Ovo bi bio način obnoviti krajolik na prirodniji način i bez potrebe za sadnjom drveće direktno.
Afrika ima mogućnosti, potencijalne, ali snažno obilježene njezinim iskorištavanjem i klimatskim promjenama. Zeleni zid je prepreka, kočnica s koje se ne možete vratiti natrag. Kako god bilo postignuto, nadam se da će na kraju poslužiti kao točka. Gdje napisati novu priču, punu života i bez sušnih krajeva.
